Piše: Ivana Pranjić
Fotografije: Tomislav Voštinić
Priča Tomislava Voštinića o autentičnosti, vinskom tržištu i jednom velikom osvježenju
Zamisli da te pozovu u Ameriku, u srce najvećeg vinskog tržišta na svijetu, da tamo predstavljaš sortu za koju domaći ljudi još nisu sigurni kako se izgovara. I ti kažeš idem. Ali ne da se svidim, nego da budem svoj.
To je napravio Tomislav Voštinić – Tomba iz Graberja Ivanićkog. Vinar. Prvak Škrleta. I ponosni promotor vina koja ne prate trendove, nego grade svoju vlastitu stazu. Tijekom razgovora koji se iz prijateljskog čavrljanja pretvorio u životnu priču, otkrio mi je sve od strategije do frustracija, od smijeha do nimalo uljepšanih kritika hrvatske vinske scene.
„U Americi sve ima smisla. Kod nas – puno toga ne.“
„U dva i pol tjedna u Americi napravio sam više evenata nego u cijelom životu u Hrvatskoj. I svaki taj event je imao svrhu. Nemaš vremena trošiti minute na priče koje ne vode ničemu.“
Za Tomislava, susret s američkim tržištem bio je šamar iskrenosti. Ljudi znaju za Hrvatsku. Znaju za Zinfandel, za Modrića, za Dubrovnik. A kad čuju da postoji sorta Škrlet, i to s osam stilova, odmah postanu radoznali. Ali tu nema prostora za usiljene prezentacije. Oni žele konkretno. Probaš. Pljuneš. Dogovoriš. Ili ne.
Škrlet – vino koje je reklo „ne“ pravilima
Dok su mnogi još uvijek gledali u Chardonnay i Sauvignon kao „siguran put“, Tomba je krenuo kontra. Orange Škrlet 2011. Pjenušac 2013. Kasna berba. Red Škrlet. Natur Škrlet. „Za mene je Škrlet kao Lego kocka. Možeš ga slagati kako hoćeš, ako znaš što radiš.“
I očito zna. Danas izvozi više vina nego što može proizvesti. Doslovno. I razmišlja o širenju vinograda ne zato što je to ambicija, nego nužda.
Američki način: nema filozofije, samo rezultat
U Americi te nitko ne pita tko ti je mentor, koliki ti je barik i koja ti je godina bila najbolja. Pita te „koliko boca možeš isporučiti i kad?“ To je, kaže Tomba, oslobađajuće:
„Uđeš u vinoteku, čovjek proba 4 vina, sve pljune, klimne glavom i kaže ‘uzimam paletu’. U Hrvatskoj bi još 3 tjedna dogovarali termin sastanka, uz kumove, sommeliere i četiri gratis paketa.“
Restorani, škampi i… razočaranje
Iako su mu vina dočekana otvorenih ruku, američka gastronomija ga nije oduševila. „Hrana im je loša. Ljuto, masno, sve neki Pacific seafood sa 100 umaka. Fali im duša.“ Ipak, prisustvo u velikim restoranima poput Tadić Grilla i suradnja s kuharima koji spajaju njegova vina s lokalnim menijima, pokazuje koliko je to tržište strukturirano i organizirano.
„Dođeš u restoran, osoblje se educira, predstaviš vina, oni zapisuju s čim se sljubljuje, i onda to ide na večernji meni. Kod nas ti vinar mora i vina točit i kuhara učit i sve to uz cuganje i pol priče.“
Hrvatska vinska scena – iluzija koja troši ljude
Na jednom dijelu intervjua dolazimo do boli: „Mi smo si stvorili iluziju vinske scene. 10 sajmova godišnje, svi isti ljudi, iste priče, isti restorani i nemaš gdje više rasti. Galić, Kozlović, Koronika, svi već drže pozicije. Zašto trošiti energiju gdje nema mjesta?“
U Hrvatskoj, kaže, vinar mora biti i PR-ovac, i filozof, i Instagram model, i kuhar. U Americi je dovoljno da imaš dobar proizvod i priču koju znaš ispričati u dvije rečenice.
Poruka mladima: „Nemojte. Ako vas baš ne gura nešto iznutra, nemojte.“
Kad sam ga pitala što bi poručio mladim vinarima, nije okolišao: „Ja mislim da sam ja ulovio zadnji vlak. Danas bi svom djetetu rekao bježi od ovog. Ako nemaš autohtonu sortu, ako nisi organski, i ako ne znaš tko si, nemoj. Potrošit ćeš 10 godina života i sve što imaš.“
Voštinić Klasnić – sljedećih 5 godina
Plan je jasan, bez iscrpljujućih domaćih sajmova, bez traženja potvrde tamo gdje je nema. Više suradnje sa stranim partnerima, novi projekt sa slovenskim biodinamičarom koji bi mogao biti „revolucija“ za cijelu Europu, i – nova etiketa, možda najosobnija do sada.
„Znaš, svi imaju etikete koje izgledaju kao PowerPoint prezentacije iz 2012. Ja sad radim nešto što će pričati o meni, o sadašnjem trenutku, o svemu što jesam. Možda će nekima to biti šamar, ali meni rasterećenje.“
Ključne točke za uspjeh vani:
- Autohtona sorta – zaboravi sorte koje pije cijeli svijet. Budi ono što nitko drugi nema.
- Ekološka proizvodnja – bez kemije, bez glume. Ili jesi ili nisi.
- Jednostavna priča – ne moraš biti enološki pjesnik. Budi jasan. Iskren. Kratak.
- Mreža, ne magla – vino se ne prodaje na ideologiji, nego na boci i karakteru.
- Izvornost – etiketa, govor tijela, Instagram, sve mora pričati istu priču.
Zaključno: Škrlet je simbol onih koji ne pristaju na „isto“
Voštinićev put s vinima možda je najprecizniji opis rečenice: „Ako već ideš, idi do kraja. I idi kao ti, ne kao kopija nekoga.“
U svijetu gdje se sve više toga homogenizira, on i dalje radi vina koja nisu za svakoga. Ali zato su za one koji razumiju.
“Kad točiš vino, točiš i dio sebe. Samo pazi što si prije toga ulio u bocu – vino ili priču koju si sam smislio jer zvuči bolje.”
– Tomislav Voštinić
